Emocije i šta sa njima?

On je emotivan“ ili „Ona je emotivna“ jesu izjave koje neretko čujemo danas. Šta bi tačno ova izjava trebalo da znači ?

Pre svega, važno je da znamo da su strah, bes, tuga, sreća, iznenađenje i gađenje osnovne, odnosno primarne emocije. Za primarne emocije kažemo da su urođene, a to znači da sa njima dolazimo na ovaj svet. Zatim, svaka od navedenih emocija ima svoju fiziološku osnovu, koja aktivira jedinstveni skup telesnih signala. Pored toga, primarne emocije su nezavisne od kulture, što znači da su zajedničke svim ljudima na planeti. Na kraju, svaku navedenu emociju karakteriše jedinstveni izraz lica. Sada kada znamo da prisustvo emocija nije ono što nas razlikuje, već ono što je zajedničko svim ljudima, šta onda mislimo kada kažemo za nekoga da je emotivan

 

Svi osećamo emocije, ali se na različiti način nosimo sa njima. Sa kapacitetom za osnovne emocije se rađamo, ali šta ćemo sa emocijama da učinimo  jeste lekcija koju treba da naučimo. Stepen u kojem smo savladali kontrolu emocija jeste odlika po kojoj se razlikujemo jedni od drugih.  Prva tačka na putu ka sticanju kontrole jeste svesnost – da bismo bilo šta promenili moramo prvo biti svesni. Pitanja koja možemo postaviti sebi jesu: na koji način osećam tugu ?, koje situacije me čine tužnim ?, šta uradim sa tugom koju osećam ?, da li je zadržim za sebe ili je podelim ? , ako je podelim na koji način to činim ? Navedeni skup pitanja možemo postaviti za svaku primarnu emociju kako bismo postali svesni njenog prisustva.

Zatim, veoma je važno da uvidimo različite posledice različitog komuniciranja emocija.   Na primer, ukoliko me u toku svađe sa roditeljima preplavi ljutnja šta sve mogu učiniti ? Pretpostavimo da će se svi ljudi u ovakvoj situaciji susresti sa ljutnjom, ali neće svi učiniti isto sa onim što osećaju. Dakle, mogu verbalno da vređam roditelje ili čak fizički nasrnem na njih, mogu da se zatvorim u svoju sobu i budem sam sa svojom ljutnjom, ali mogu i da odem na trening ili pozovem najboljeg prijatelja i sa njim podelim svoje iskustvo. Sigurno je da sve možemo, ali pitanje je šta želimo i šta dobijamo.

Na kraju, posebno značajan aspekt kontrole emocija jeste asertivna komunikacija. Naravno, kako bismo podelili emocije koje osećamo moramo prvo biti svesni njihovog postojanja, a zatim i voljni da ih iskomuniciramo sa drugima. Asertivnom komunikacijom obaveštavamo okolinu o onome što osećamo i šta želimo, šta nam treba, bez napadanja i okrivljavanja druge strane. Ovakvo oslobađanje emocija u spoljni svet, pozitivno utiče na naše zdravlje i pravi prostor za podršku koju nam je važno imati. Nasuprot tome, potiskivanjem emocija blokiramo put za razumevanje i podršku koju možemo dobiti od okoline, zadržavamo emocije unutar tela što negativno utiče na naše zdravlje i ostajemo usamljeni jer tuga je lakša, a sreća lepša kad se deli.  Sigurno smo svi makar jednom do sada bili povređeni od strane prijatelja. Možemo li se prisetiti koje su sve emocije bile prisutne i šta smo tada uradili ? Do čega je naše ponašanje dovelo i da li bismo možda sada nešto promenili ?  „Hej, želim sa tobom nešto da podelim. Osećam se jako povređeno zbog toga što si uradio/la. Veoma sam tužan/a i ljuta i sigurno svašta još nešto jer su mi emocije pomešane. Možda ne moramo sada razgovarati o tome, jer mi je potrebno vreme, ali mi je bilo važno da podelim sa tobom ono što osećam“. Kako vam ovo zvuči ?  Navedeni primer ujedno oslikava veliku zanimljivost u vezi sa emocijama. Naime, postoji uverenje da je ljutnja suprotna od ljubavi. Međutim, ako razmislimo o tome na koga se ljutimo razumećemo da se ljutimo na one koje volimo. Takođe, ljubav nema količinu, već različite načine. Tako da: „ovako“ ili „onako“ pre nego „ovoliko“ ili „onoliko“.

Dakle, ako emocije predstavljaju opremu sa kojom dolazimo na ovaj svet onda to sigurno znači da imaju veoma važnu funkciju u našim životima. Možda nam one služe kao smernice koje nam govore ka čemu i ka kome treba da idemo ili od čega i od koga treba da odemo. Svakako, ako su već one dar od života zašto da ih ne prigrlimo i ne upotrebimo na najbolji mogući način ?

 

>>> Kristina Stanković, psiholog, volonter Educentra