Kako raditi na rešavanju problema u ponašanju dece i mladih?

Grupa dece i mladih sa problemima u ponašanju je specifična grupa koja spada u osetljivu grupu dece, često marginalizovanu kako od društva (etiketiranje, odbacivanje), porodice i vršnjaka, tako i od samog sistema koji bi trebao da im pruži podršku i zaštitu. Mnogi profesionalci koji rade sa ovom grupom dece, a pripadaju sistemu socijane zaštite, često nisu motivisani za rad sa njima niti veruju u mogućnost promene. Zbog toga, ono što najviše karatkeriše ovu decu je nepoverenje prema odraslima i teško formiranje bliskih odnosa.

No, promena je ipak moguća. Deca imaju pozitivne osobine koje mi odrasli treba da prepoznamo i vrednujemo. Na taj način će i oni sami početi da veruju u sebe i krenuće putem promene. Treba odustati od globalnog vrednovanja sebe i drugih i posmatrati svaku osobu pojedinačno. Kod dece i mladih je izuzetno važno povećati sopstvenu fleksibilnost, učiti ih da bezuslovno prihvataju sebe, druge i životne  uslove, ali kroz kritički osvrt na ponašanje i vrednovanje istog. Na taj način deca mogu da prave dobre izbore u životu i da budu sigurni u svoju odluku koja je autentično njihova, a ne proizvod uticaja drugih.

Obzirom da je potrebno izmeniti stavove i mišljenje kako bi izmenili i ponašanje, najviše je primenjiv savetodavni direktivan rad, kao što je kognitivno bihejvioralna terapija. Neke od tehnika u radu sa decom i mladima sa problemima u ponašanju podrazumevaju:

> Ukazivanje na to kako utičemo na naše emocije i predstavljanje načina kako ih promeniti. Klijenti dobiju jasan uvid u to šta je to šta ih navodi da se tako ponašanju i kada dođu do uvida, stvaraju se uslovi za promenu u pogledu stavova i uverenja, a samim tim i njihovih reakcija i tumačenja raznih situacija kao provokativne.

> Prevođenje emocionalnog uvida u bihejvioralni (ponašajni) uvid. Ovo je naročito važna tehnika za rad sa ovim klijentima, jer oni često postupaju iz emotivnog reagovanja zbog čega se kasnije loše osećaju. Roditelji uglavnom nisu razvili dobre modele kod dece kako da se nose sa negativnim emocijama, pa deca i mladi negativne emocije  ne prihvataju i kroz odrastanje uče da ih potiskuju. Kroz prevođenje negativnih nezdravih emocija (npr. bes) u negativne zdrave emocije (npr. ljutnja) i razvijanje uveranja klijenta da je u redu da se tako oseća, stvara se prostor za učenje novih modela ponašanja u situacijama koje izazivaju negativne emocije.

> Jasno definisanje cilja, razrađivanje manjih ciljeva i merenje postignutih rezultata na nivou ponašanja, osećanja, stavova. Na ovaj način se pomaže roditeljima da lakše prate svoje dete i ovakav plan im daje dodatnu podršku, kada osete da više ne mogu da izdrže (roditelji su često skloni da minimiziraju promene ili se već pri prvom manjem prekršaju vraćaju na stari obrazac ponašanja i reagovanja u odnosu na dete, što može biti destimulišuće). Takodje, ovo pomaže roditeljima da usvoje novi model vaspitavanja, koji je za njih prihvatljiv  i efikasan u vaspitanju dece.

> Zadavanje zadataka. Između dva susreta klijenti često imaju zadatke koji se analiziraju na sledećem susretu.

Intervencija kod ovih klijenata mora biti pravovremena, brza i direktivna, jer to brže izaziva prve promene, koje razvijaju sampouzdanje kod klijenta.  Kada smo samopouzdani, onda možemo krenuti u promenu i drugih „nemogućih za promenu“ ponašanja. Ukoliko pustimo da vreme prolazi ili pokušavamo da ovo postignemo psihoterapijom, koja je ipak duži proces, možemo izgubiti dete ili adolescenta kao klijenta. Kada se klijent stabilizuje na „gorućim“ poljima, stvaraju se uslovi i za dalji, psihoterapijski, rad, ukoliko je neophodan i/ili to klijent želi.